Krilatica „Orilo, gorilo, ić’ se mora!“ koja se čuje među stalnim sudionicima godišnjih pokladnih ophoda u većem dijelu Dalmatinske zagore asocira na izravnu povezanost današnjih „osuvremenjenih“ karnevalskih ophoda s pradavnim složenim apotropejskim ritualima kojima se nastojalo prijeći iz zime u proljeće, iz neimaštine u blagostanje, iz gladi u sitost, iz smrti (prirode i prirodi imanentnog čovjeka) u život. Ovaj se uzvik još uvijek izvikuje s jednakom uživljenošću, snagom i uvjerenjem, kao da će doista život cijelog mikrokozmosa svake te male ruralne zajednice (ne)stati, ukoliko se i ove godine, pod svaku cijenu, ne krene u karnevalski ophod, u mačkare!
Poklade padaju u vrijeme početka novoga vegetacijskog ciklusa, kada zima popušta pred dolaskom proljeća. Po starim shvaćanjima i kalendarima to je vrijeme prijelaza iz stare u novu godinu u kojem su se poklade, sukladno drevnim vjerovanjima, simbolično obračunavale s nevoljama protekle godine i nastojale magijskim postupcima utjecati na to da nova godina u svakom pogledu bude bolja.
Upravo su običaji poput sačuvanih pokladnih ophoda, kao rijetkih oblika očuvanih prastarih godišnjih običaja koji nisu svoje korijenje pustili, sakrili i sačuvali kroz vjerske (kristijanizirane) godišnje cikluse, već ostali na (ne) milosti vremenu, koje uvijek stvara nove, mijenja postojeće i prevalira stare, značajna odrednica snage zajednice koja ih živi. Poput svih karnevalskih ophoda, i mačkarski ophodi reflektiraju moć zajednice koja se u običajima očituje upravo kroz opetovano sudjelovanje u njima, što jasno ističe i potvrđuje pripadanje pojedinaca zajednici. Stoji činjenica da je stabilnost običaja i njegova otpornost promjenama snažnija ako ga zajednica percipira kao svoju vrijednost.
U tom smislu možemo reći da je jedna od glavnih funkcija običaja u društvu nošenje s nepovratnom mijenom načina života. Ove misli bile su inspiracija pri koncipiranju ove izložbe: U kakvom su stanju današnji mačkarski ophodi na području Splitsko-dalmatinske županije? Zašto su se pokladni običaji zadržali, dok su mnogi drugi običaji odumrli ili se sveli tek na naznake nekadašnjih praksi? Kakva se transformacija događa kod mlade osobe kada na sebe stavi zvona i obrazine od ovčje kože? Što motivira mlade ljude u 21. stoljeću da na sebe stave životinjske kože i objese zvona oko pasa te obavljaju ritual koji svoje porijeklo vuče iz osvita civilizacije? Imaju li zvona, uz druge elemente, istaknutu ulogu, ili se tu radi o nesvjesnom repetiranju naslijeđenih simbola?
Tekst: Joško Ćaleta, Marijana Botić Rogošić
Izložba i katalog realizirani su suradnjom Instituta za etnologiju i folkloristiku, Etnografskog muzeja Split i Lokalne akcijske grupe Zagora.
Izložba i katalog sufinancirani su sredstvima EU i RH iz SP ZPP RH za razdoblje 2023.-2027., Intervencija 77.06 „Potpora LEADER (CLLD) pristupu“ i Grada Splita.