Muzej

Povijest muzeja

Kamilo Tončić pl. Sorinjski - osnivač Muzeja

Rodio se 28. listopada 1878. godine u Zadru, od oca Josipa, dalmatinskoga podnamjesnika, i majke iz ugledne obitelji Koludrović. Osnovnu školu završio u Hvaru, a od 1895. godine polazi Veliku realku u Splitu. U ljeto 1895. godine polaže ispit zrelosti  s odličnim uspjehom. Studira građevinske znanosti na Inženjerskoj školi Visoke tehničke škole u Beču, Austrija. U prosincu 1900. godine diplomira.

Odlukom Dalmatinskoga namjesništva 29. travnja 1907. godine postavljen je za direktora stručne zanatske škole u Splitu, u veljači 1909. imenovan je inspektorom, a u travnju 1910. nadzornikom Obrtničkih škola usavršavanja Dalmacije. U kolovozu 1911. godine imenovan je školskim nadzornikom.

U mladim danima sakupljao je nošnje, vezivo, kućne i druge predmete etnografske provenijencije, što ga je i navelo na ideju o potrebi sakupljanja, čuvanja i izlaganja narodnih umjetnina. Od 1907. godine povremeno izlaže, a od 1910. i institucionalizira svoju ideju u vidu Pokrajinskoga muzeja za narodni obrt i umjetnost, kako se tada zvao Etnografski muzej. Bio je prvi i dugogodišnji upravitelj muzeja, sve do konca Drugoga svjetskog rata. Od 1931. do 1941. djelovao je i u Galeriji umjetnina, čiji je bio osnivač te direktor.

Iako je bio cijenjen i dobio mnoga priznanja, nakon 1945. godine je doživio teška razočaranja te bio skinut sa svih položaja. Preminuo je u Splitu 29. lipnja 1961. godine.

 

Prve godine Muzeja

Školske godine 1906./1907. osnovana je u Splitu Zanatska škola, čiji je prvi direktor Kamilo Tončić, inženjer arhitekture. Iste godine osniva i Obrtnu strukovnu školu, gdje Tončić inzistira na didaktičkoj primjeni narodnih rukotvorina. Slijedom toga 1906. godine Tončić osniva “Tečaj za čipke i narodni vez”, a 1907. i tečaj za tkanje. Od 1907. godine započelo se sa sustavnim otkupom i prikupljanjem etnografske građe, koja će u idućim godinama služiti kao uzorak za rad đacima, a što je još važnije, pri Školi je tako osnovana etnografska zbirka. 

Od 1909. godine Tončić u sklopu završnih školskih izložbi izlaže i etnografsku građu, a od 1910. izlaže i radove seljanki te narodne nošnje iz svih krajeva Dalmacije. Tako je od te izložbe dotadašnja Zbirka uređena kao stalni postav u jednoj sobi školske zgrade i otvorena posjetiteljima, a naziva se “Narodni muzej”, “Pokrajinski muzej za narodni obrt i umjetnost” te “Zemaljski muzej za narodnu industriju i narodnu umjetnost”. Već 1911. godine u javnosti se ističe kako je Muzej „lijepo namješten i dobro opskrbljen“.

1913. godine Ministarstvo u Beču odobrava prvi muzejski Statut, kojim se utvrđuje Upravni odbor, a Tončić postaje upraviteljem.

Iste godine Muzej tiska prvi broj svoga časopisa “Koledar Pokrajinskog muzeja za narodni obrt i umjetnost u Splitu”, koji izlazi još samo sljedeće godine.

Virtualna šetnja

Virtualna šetnja

Prošetajte Etnografskim muzejom Split kroz Virtualnu šetnju.

Sazrijevanje muzeja

Za vrijeme Prvog svjetskoga rata Tončić skriva etnografsku zbirku po kućama domoljuba i u današnju zgradu Galerije umjetnina, jer je vlada u Beču htjela predmete preseliti u Graz. Nakon rata ponovo se vraća u zgradu Zanatske škole, a 1919. godine u zgradu Poljoprivredne škole, blizu Arheološkog muzeja. Tu se uređuje drugi stalni postav, koji je, iako u većem prostoru, opet zgusnut i natrpan predmetima.

Sada se već sakupljaju predmeti iz svih južnoslavenskih područja, te Muzej postaje regionalni. Godine 1923. Grad preuzima Muzej od Tončića, počinje ga financirati, a Tončića postavlja za direktora.

Već slijedeće, 1924. godine Muzej dobiva novu zgradu i to staru Vijećnicu na Narodnome trgu. Službeno utemeljenje i Pravilnik prihvaćeni su u općini tek 1927. godine. U toj zgradi postavljen je treći stalni postav.

Počevši od sredine dvadesetih godina iz Muzeja je počelo izdvajanje umjetničkih slika i ostalih umjetničkih djela, da bi 1931. godine bila osnovana Galerija umjetnina i smještena u zgradu u Lovretskoj ulici br. 11.

1934. godine promijenjen je četvrti stalni postav, koji traje do II. svjetskoga rata. Fotografije stalnog postava nakon 1931. godine svjedoče o pretrpanosti prostora, kakvu Tončić opisuje i 1913. godine u prostorijama Škole. Vitrine, koje je sam projektirao, bile su prepune predmeta od čijih se detalja nije vidjela cjelina. 

Drugi svjetski rat je ponovo doveo u opasnost muzejsku građu jer ju je tadašnja vlast htjela premjestiti u Rim. Međutim, Tončić je odugovlačenjem i stalnim premještanjem i to izbjegao, te je zbirku u cjelini sačuvao.

Novija povijest

1946. godine bio je postavljen peti muzejski postav, prvi koji nije radio Kamilo Tončić, tada već maknut iz kulturnoga života Splita. Muzej kreće određenijim putem, te se specijalizira kao etnografski i službeno naziva Etnografski muzej u Splitu. Tada je direktorica muzeja bila Aida Koludrović, koju 1959. godine zamjenjuje Leonilda Vidović. 

Godine 1965. postavlja se šesti muzejski postav, a prizemlje se oslobađa za povremene izložbe. 1989. godine skida se stalni postav muzeja, tako da muzej od tada organizira samo povremene izložbe u svome prostoru ili gostuje u drugim institucijama. 

Zapošljavanjem kustosa-etnologa muzej se okreće kvalitativno drukčijemu radu od onoga koji je protežirao Tončić. Kamilo Tončić je, kao odrednicu za sakupljanje uzimao ljepota predmeta, dok su novi kustosi, pod ravnanjem Aide Koludrović i nadalje, sakupljali i popunjavali zbirke po strogo znanstvenim osnovama. Tako se razvila vrlo vrijedna zbirka jadranskih nošnji, zbirka nakita i zbirka zagorskih nošnji, uz već postojeće velike zbirke oružja i umjetničkih predmeta (slike, grafike, skulpture).

Godine 2005. Muzej seli u novu zgradu na adresi Severova 1, gdje otvara novi postav i gdje djeluje do danas.