Prije gotovo stotinu godina jedan je događaj simbolički povezao dva splitska muzeja: Etnografski i Pomorski.
Povodom otvorenje Ličke pruge 1925. g. koja je Dalmaciju povezala s ostatkom zemlje, u Splitu je organizirana glasovita Jadranska izložba. Zainteresiranom mnoštvu posjetitelja prikazani su brojni predmeti poljoprivrednih djelatnosti, industrijskih grana, zanata, tradicijskih umijeća, umjetničkih dostignuća i prirodnih resursa, no jedan od osnovnih ciljeva ove izložbe bilo je podizanje svijesti o važnosti Jadranskoga mora na prostoru cjelokupne tadašnje države, kojoj njezin pomorski identitet nije bio blizak. Osobito važne uloge u realizaciji Jadranske izložbe povjerene su osnivaču i ravnatelju Etnografskog muzeja Split Kamilu Tončiću te Ivi Rubiću, voditelju budućeg Pomorskog muzeja u kojem je svoje trajno mjesto pronašao dio eksponata izložbe.
Premda onodobna potreba da se novonastaloj državi objelodani more kao činjenica više ne postoji, ipak svakodnevno reinterpretiramo iskustvo pomorske zemlje. Ovom izložbom povezale su se dvije muzejske ustanove u istraživanju i interpretiranju značajnog oblika privređivanja stanovništva ovih prostora – trgovačkog pomorstva. Odmaknuvši se od vremenskih sinteza i predstavljanja znamenitih pomorskih pothvata, kroz osobni se pristup i tumačenje pojedinačnih povijesti pokušava približiti svakidašnjicu onih koji tuku more. Glasovima pomoraca koji su ljubazno podijelili svoja iskustva plovidbe pridruženi su glasovi koje se nastojalo dati i pojedincima kojih više nema, interpretirani kroz odabranu arhivsku građu od 19. stoljeća naovamo.
Okosnice kao što su izmještenost pomoraca u geografskom smislu, ali i u kontekstu obiteljskog života, ritam dugačkog niza rastanaka i sastanaka kao norme življenja, opasnosti i ljepote plovidbe, utjecaji ove profesije na zdravlje, kao i fenomen suvremene masovne trgovine i pratećeg onečišćenja okoliša ne samo da su usidrene prikupljenom građom, već u snažnoj mjeri one zrcale i stručne, ali i osobne preokupacije autorica. Kroz odabrane teme i predmete koji te priče oživljavaju također se želi potaknuti nova iskustva, sjećanja i akcije.
Nekada dominantno poljoprivredno, stočarsko i ribarsko stanovništvo obale istočnog Jadrana tijekom druge polovice 20. stoljeća okrenulo se lagodnijim tercijarnim djelatnostima, no jedan dio tog stanovništva, kao i stoljećima ranije, još uvijek zarađuje kruh sa sedam kora. Usprkos svim rizicima koje trgovačko pomorstvo nosi, zahvaljujući i ukorijenjenosti u lokalnim tradicijama, odlučuju se tuć' more. Upravo njima posvećen je ovaj projekt i to kao prva zajednička izložba dviju splitskih muzejskih ustanova – Etnografskog muzeja Split i Hrvatskog pomorskog muzeja Split.