povijest muzeja

 

 

ZGRADA ETNOGRAFSKOG MUZEJA OD 1924. - DO 2004. GODINE

Stara gradska vjećnica

ETNOGRAFSKI MUZEJ DANAS / OD 2004. GODINE /

Kuća obitelji Božičević, jedna je od ranosrednjovjekovnih palača Splita kojoj dubina graditeljskih slojeva seže do antičkog vremena. Podignuta je u nastavku glavne gradske ulice (cardo), južno od Peristila. Ona i njeno dvorište sagrađeni su na mjestu Dioklecijanovih cubicula uz crkvu sv. Andrije de Fenestris. Obitelj Božičević spominje se u Splitu početkom 14. stoljeća a nakon ustanka 1398. godine dva su njena člana primljena u gradsko veliko vijeće.
Najistaknutiji pripadnik obitelji je Franjo Natalis (1469.-1542.), humanist i pjesnik, biograf Marka Marulića (1450.-1524.) oca hrvatske književnosti. Franjo je nakon studija prava u Padovi po povratku u Split stupio na dužnost egzaminatora. Godine 1511. oženio se po drugi put Klarom Marulić, sestrom Jeronima de Marulisa. Od njegovih sinova spominju se Antun, splitski kanonik i Petar koji je 1526. godine jednako kao i otac obnašao dužnost egzaminatora.
Petar i sam humanist trećeg naraštaja, nasljednik znamenitog pjesnika, preuredio je dvorište palače Božičević 1552. godine kada je izrađena renesansna kruna bunara na kojoj se nalazi obiteljski grb s njegovim inicijalima. Obitelj je izumrla sredinom 18. stoljeća.

Crkva sv. Andrije de Fenestris nastala je u vrijeme Severa Velikog adaptacijom spavaće sobe (cubiculuma) jedne od šest u nizu koje su bile smještene na zapadnom dijelu carskog stana. Bila je posvećena sv. Andriji apostolu, Kristovom učeniku, čije je tijelo sahranjeno u Konstantinopolisu štovano kao najsvetija relikvija Bizanta i zaštitnik imperija. Naziv de fenestris dobila je po položaju na razdjelnici između carskog stana i velike dvorane podignute u osi palače južno od vestibula. Ta je sigurnosna razdjelnica ujedno bila i svjetlarnik kroz koji su sunčeva svjetlost i svježi zrak dopirali do prozora palače. Crkva je bila mala, pačetvorinasta tlocrta, s ulaznim vratima protivno običaju na istočnoj strani na kojoj je bilo i svetište, jer se zbog razdjelnice zapadno od careva stana s te strane u 7. st. još nije moglo prići. Carska odaja pregrađena u crkvu stoga isprva nije imala zapadnih vrata, već su ona nastala kasnije u predromaničkoj pregradnji u 9. stoljeću.
Nesimetričan položaj apside i njen pomak južno od osi crkve, posljedica je otvaranja crkvenih vrata s istočne strane, odakle se u nju jedino moglo ući prilazeći joj sa začelja iz nekadašnjeg portika s kojega se prije pristupalo do carskih cubicula. Adaptacijom carske odaje u 7. stoljeću nastao je jedinstven oblik crkve koja je istovremeno imala svetište i neuobičajen položaj ulaznih vrata na istočnom pročelju. Taj svoj oblik, nastao u najranijim stoljećima Splita, crkva sv. Andrije zadržala je u kasnijim pregradnjama i preinakama predromaničkog, ranoromaničkog i romaničkog sloga.